Povijest čepova za šampanjac seže u 17. stoljeće. U to su vrijeme vinari u regiji Champagne počeli koristiti pluto za zatvaranje šampanjskih vina. Prije toga, vina su obično bila zapečaćena travom od trske ili vatrostalnom bojom, ali te su metode imale mnoge nedostatke, poput lake oksidacije vina, curenja i tako dalje.
Pojava pluta riješila je ove probleme. Izrađen je od kore hrasta plutnjaka, koji ima prednosti male gustoće, niske apsorpcije vode i dobre elastičnosti, te može učinkovito spriječiti oksidaciju i curenje vina. Osim toga, mikropore na čepu omogućuju umjerenu propusnost vina za kisik, što pospješuje sazrijevanje vina.
Tijekom razvoja čepova za šampanjac također je došlo do zanimljivih promjena. Na primjer, kako bi se povećalo trenje između čepa i otvora boce, te spriječilo da čep iskoči pod pritiskom unutar boce, ljudi su počeli oblikovati čep u obliku gljive. Ovaj oblik čepa se širi pod ugljičnim dioksidom nakon što se umetne u otvor boce, čime bolje brtvi otvor boce.
S vremenom se proces izrade čepova za šampanjac usavršavao i usavršavao. Danas se čepovi za šampanjac često sastoje od nekoliko različitih vrsta prirodnog čepa, s dodacima materijala kao što je silikon za hranu kako bi se poboljšala njihova svojstva brtvljenja i trajnost.
Sve u svemu, povijest i razvoj čepova za šampanjac usko je povezan s tehnologijom proizvodnje šampanjca. Njegovo kontinuirano poboljšanje i inovacija ne samo da osigurava kvalitetu i okus šampanjca, već daje i važan doprinos razvoju šampanjca.
